Istrijanski zajik i se njigove čari

Jezik je sredstvo kojim se mi ljudi sporazumijevamo. Međutim, nije univerzalan. Gotovo svaka zemlja ima svoj službeni jezik, unutar njega postoje narječja i dijalekti, a unutar njih mjesni govori i idiomi.

Prve riječi učimo s godinu dana, prve rečenice slažemo najčešće na materinskom jeziku, tek u obrazovnim ustanovama učimo prve standardne riječi.

Na ovaj me članak ponukalo nekoliko rasprava i događaja na društvenoj mreži (Facebook). Prva se odnosila na usvajanje tuđeg govora u dječjim vrtićima, druga na miješanje različitih idioma, a onda sam “dospjela” u grupu u kojoj se prikupljaju riječi specifične za pazinski kraj. Sve me to navodilo na pomisao: “Strahujemo li možda od značajnog utjecaja tuđih jezika koji će zasjeniti naš? Koliko smo podložni utjecaju tuđeg jezika i možemo li doista biti asimilirani?”

Odrasla sam u Sv. Petru u Šumi. Malo je to mjesto u srcu Istre specifično po svom govoru odnosno konkretnije po dvoglasima. Upravo zato bavila sam se njime u svojoj diplomskoj radnji. Nastojala sam ga smjestiti na dijalektološku kartu Istre, a rezultat istraživanja pokazao je da su ga istraživači prije mene uvrstili u pogrešan dijalekt. No, važnije od toga bilo mi je promatrati koliko se taj naš supetarski govor izmijenio i izgubio među mlađom generacijom. Utjecala je na to velikim dijelom okolina, ali odgovorni smo i mi sami. Naime, često djecu zezaju vršnjaci iz drugih mjesta zbog njihova govora pa se onda prilagođavaju govorom drugoj sredini. Bio je to i moj slučaj. Iako volim svoj govor, promjenom sredine, prilagođavala sam i svoj govor, najčešće nauštrb dvoglasa.

Veliki utjecaj na moj govor imale su obrazovne ustanove. Kao i svi, u njima sam savladavala pravila standardnog jezika, usvajala standardne riječi i učila kako ih pravilno naglasiti. No, sav taj standard nestajao bi kada bih se vratila u svoju sredinu, manje formalnu okolinu. Zaključak: prilagođavamo se!

Domaća besida, bez obzira na školovanje, živi i dalje u meni. Možda pokoju riječ zaboravim, neko značenje više se ne mogu sjetiti, no tu su rječnici, Facebook grupe i drugi slični podsjetnici koji nam mogu osvježiti sjećanje.

Domaća besida, beseda, riječ, rič s kojom smo odrasli, koja je bila dio našeg djetinjstva, nikada iz nas neće u potpunosti nestati. Ona je dio nas, našeg bića. Standardom i stranim riječima samo bogatimo svoj rječnik, svoju komunikaciju, znanje, pismenost.

Volimo i njegujmo svoje, poštujmo i učimo tuđe – bogatimo sebe i prenosimo to bogatstvo na druge!

FOTOGRAFIJA preuzeta s http://os-mareljkovic-cerna.skole.hr/skola/knjiznica/doga_anja


Želite li naručiti primjerak naše knjige

“Mali jezični savjetnik za bolju poslovnu komunikaciju”,

ispunite narudžbenicu ovdje.