Kako pomiriti struku i praksu

Svaki jezikoslovac (lingvist) barem jednom u životu susrest će se s pogledom ispod obrve i upitnikom iznad glave svog sugovornika kada mu bude ispravljao tekst u duhu hrvatskog jezika i pri tome u potpunosti slijedio pravila struke. I sama sam tome svjedočila nebrojeno puta jer struka kaže jedno, a praksa drugo. Kome se prilagoditi? Treba li doista u potpunosti inzistirati na poštivanju jezičnih pravila i zanemariti što kaže praksa ili je bolje pokušati pronaći zlatnu sredinu, nastojati postići kompromis i potražiti rješenje koje će zadovoljavati obje strane? Je li to uopće moguće?

Nedavno sam ispravljala tekst u kojem se pojavljuju riječi filter i *supstanca. U praksi ove riječi dolaze u oblicima N *filter, G *filtera odnosno N *supstanca, dok struka kaže da je pravilno N filtar, G filtra odnosno N supstancija.

Nadalje, tu je i uvijek zanimljiva imenica skripta sa značenjem predavanja profesora za potrebe studenata i pripremanje ispita umnožena ciklostilom, šapirografom ili kompjuterskim ispisom. U praksi je tretiramo kao imenicu ženskog roda u jednini N skripta, G *skripte, no struka kaže da je to imenica srednjeg roda i da ima samo množinu pa glasi N skripta, G skripata, D skriptima itd.

U nedavnom tekstu koji sam lektorirala pisala je sintagma na poslovne ručkove. S obzirom na to da detaljno provjerim svaku riječ, provjerila sam i imenicu ručak. Rječnik predlaže kratku množinu pa bi imenica u navedenoj sintagmi trebala glasiti na poslovne ručke, no dopušta i dugu množinu na poslovne ručkove. Ispravim li imenicu u ručke umjesto ručkove, čitatelji bi se mogli pitati jesam li normalna, znam li svoj posao i odakle mi takva ideja. No, činjenica jest, kao i u mnogim navedenim primjerima, da je ovaj oblik (A ručke) pravilan.

I tako vraćamo se na pitanje s početka ovog teksta: kako i je li uopće moguće pomiriti struku i praksu? Gdje je granica? Treba li jezikoslovac gledati kroz prste i žmiriti na oba oka kako bi čitateljima tekst bilo bliži, razumljiviji i jasniji? Ili se treba boriti za svoju struku, ne odstupati od jezičnih pravila i inzistirati da ih tekst poštuje?

Kao i u svemu, naučila sam da i u ovom poslu valja biti umjeren. Da, inzistirati na pravilnosti izražavanja, no ne pod svaku cijenu. Smatram da veći cilj treba biti razumijevanje i jasno prenošenje poruke te da valja pronaći način kako to postići. Vratimo se na primjer ručka. Zvuči li nam neprirodno njegov akuzativni oblik množine ručke, preoblikujmo rečenicu pa upotrijebimo njegov oblik u jednini. Nominativni oblik imenice skripta jednako je zastupljen u praksi i u struci pa, gdje je to moguće, upotrijebimo taj oblik umjesto kosih padeža. Osim oblika, možemo mijenjati i izraze. Hrvatski jezik obiluje sinonimima pa vjerujem da se adekvatna zamjena u većini slučajeva može naći.

Na jezik i komunikaciju nikad ne gledajte crno-bijelo. Kontekst, čitatelji (odnosno oni kojima je poruka namijenjena, njihova razina pismenosti i razumijevanja) te način prijenosa informacije izuzetno su važni. Bilo da pišete ili bavite se lekturom tekstova, nikada ne gledajte riječ kao zasebnu jedinicu. Ona, u svom kontekstu (u širem smislu), nosi puno više informacija od svog sadržaja odnosno lingvističkog značenja.

 

Piše: Marijeta Matijaš, prof., lektorica, autorica Malog jezičnog savjetnika za bolju poslovnu komunikaciju

Fotografija: Pixabay

Podijeli na društvenim mrežama
0

Lektorica, urednica, dugogodišnja novinarka. Gaji veliku strast prema jeziku i pisanju, komunikaciji i istraživanju. Autorica priručnika Mali jezični savjetnik za bolju poslovnu komunikaciju i Umijeće javnog nastupa.