Može li autor biti i lektor svog teksta?

Kako bismo uštedjeli, često pribjegavamo tome da si sami ispravljamo tekstove. Neki će si u tome pomoći alatima poput Ispravi.me ili Samoispravkom teksta (u programima za pisanje), drugi se odlučuju na klasičnu provjeru iščitavanjem teksta. No, je li to dovoljno?

I dok je i to bolje nego ništa ne učiniti kako bi naši tekstovi bili bolji i točniji, u svemu tome kriju se neke zamke. O zamkama programa već smo pisali u tekstu Mogu li (besplatni) alati za provjeru i prijevod teksta zamijeniti lektora i prevoditelja? Ovdje ćemo se osvrnuti na zamke iščitavanja i ispravljanja vlastita teksta, poglavito na tipfelere.

Aoccdrnig to a rscheearch at Cmabrigde Uinervtisy, it deosn’t mttaer in waht oredr the ltteers in a wrod are, the olny iprmoetnt tihng is taht the frist and lsat ltteer be at the rghit pclae. The rset can be a toatl mses and you can sitll raed it wouthit porbelm. Tihs is bcuseae the huamn mnid deos not raed ervey lteter by istlef, but the wrod as a wlohe.

Istraživanje na Sveučilištu Cambridge pokazalo je da je ljudski um doista nevjerojatan. Kako navode, čovjek je sposoban pročitati i razumjeti (naravno uz uvjet da poznaje jezik) riječi u kojima su slova ispremetana. Važno je tek da na prvom mjestu bude točno slovo.

Čak i ovakve zapise ljudski mozak može pročitati i razumjeti:

S1M1L4RLY, Y0UR M1ND 15 R34D1NG 7H15 4U70M471C4LLY W17H0U7 3V3N 7H1NK1NG 4B0U7 17

Što nam to govori? Možemo li ispravljati svoje tekstove čak i ako smo vrsni poznavatelji gramatičkih i pravopisnih pravila svoga jezika?

Način pisanja teksta na računalu nije ni približno sličan onome kako tekst zapisujemo rukom. U pisanju na računalu (ili kojem drugom uređaju) rabimo obje ruke, mozak nam ponekad radi brže no što ruke mogu tipkati, naročito ako nismo vični brzom (“slijepom”) pisanju teksta. Uz to, pogled nam bježi na tipkovnicu kako bismo pronašli slova koja su nam potrebna umjesto da pratimo na ekranu što pišemo. U toj brzini premetanje, izostavljanje ili dodavanje nepotrebnih slova (tipfeleri) vrlo su česte pojave.

Psiholog Tom Stafford koji je na britanskom Sveučilištu Sheffield proučavao tipfelere došao je do sljedećeg zaključka: kada pišemo, pokušavamo tekstu dati značenje. Pri tome mozak zanemaruje male “poslove” poput kombiniranja slova u riječi i usredotočuje se na kompleksnije poslove – slaganje smislenih cjelina. Zato je naše pisanje podložno pogreškama. No, zašto te pogreške ne vidimo kada čitamo tekst, a zašto ih pronalazimo u tuđim tekstovima?

Kada čitamo tuđe tekstove, informacije koje dobivamo vidom kombiniramo s onima koje očekujemo. Ako očekujemo da je riječ napisana ovako: slovo, bude li pisala ovako: solvo, velika je vjerojatnost da ćemo (naročito pri prvom čitanju teksta) uočiti pogrešku. Kada čitamo svoj tekst, naš mozak odmah pronalazi značenje, smisao, a ne “vidi” pogreške.

Uzmemo li u obzir navedeno da naš mozak može pročitati tekst u kojem su slova ispremetana, da ponekad ispremetana slova mogu tvoriti koju drugu riječ (pr. prekasnoprekrasno) pa ih programi neće detektirati kao pogrešne te da nam tekst koji smo pisali prilikom čitanja nije nov, dobili smo odgovor na svoje pitanje. Zato je dobro da prije objave i/ili slanja tekstove pročita i ispravi koja druga osoba. Tipfelere će zasigurno otkriti bilo koji čitatelj sklon detaljnom i pažnjivom čitanju, dok za profesionalnu lekturu preporučujemo da kontaktirate s profesionalnim lektorom.

Preporučujemo članak: What’s Up With That: Why It’s So Hard to Catch Your Own Typos

Ilustracija: preuzeto s www.freepik.com


Upravo ste shvatili da vaši tekstovi trebaju lekturu? Dobro bi vam došlo i uredništvo vaših publikacija?

Javite nam se – zatražite ponudu.